U Banjaluci održana javna debata o tranzicionoj pravdi

Centar za demokratiju i tranzicionu pravdu iz Banje Luke danas je bio je domaćin debate o temi „Postignuća i izazovi tranzicione pravde u postjugoslovenskim zemljama“. Cilj debate je otvaranje rasprave o postignućima i izazovima tranzicione pravde u postjugoslovenskim zemljama sa posebnim akcentom na stanje tranzicione pravde u BiH.

Profesor političke filozofije Sveučilišta u Zagrebu, javni zagovarač za osnivanje REKOM-a u Hrvatskoj, Žarko Puhovski, istakao je da je pitanje traznicione pravde bitno kako zbog činjenice da ona sada prelazi iz ratnog u poratni period, ali i da su ratne zločine činili pripadnici jedne, na teritoriji druge države.

„Nakon prestanka rada Haškog suda, u prvom planu nije toliko odgovornost koliko nadležnost suda koji će ratne zločine procesuirati. S jedne strane, pojavljuje se ideja mi ćemo sve kao u Beogradu, ali se to ne dogodi, s druge strane se u BiH ti procesi bojkotiraju, pa dolazimo do apsurda da se ipak najmanje ili razmjerno najmanje loše radi u Hrvatskoj i Srbiji“, naveo je Puhovski.

Dodao je da sud u Srbiji radi „izuzetno dobro, ali je njegov kapacitet naprosto tragikomičan ima li se u vidu broj zločina koji su počinjeni“. Istakao je da je kada se govori o prostoru bivše Jugoslavije „Makedonija učinila skandaloznu stvar davši amnestiju svima“, ali i da je situacija izuzetno teška i na Kosovu „zbog terora koji se provodi nad svjedocima ratnih zločina“.

Osvrćući se na stanje u BiH, Puhovski je istakao postojanje razlika u procesuiranju ratnih zločina između RS-a i Federacije BiH , te da je posebno veliki problem nepostojanje vrhovnog suda BiH, čije osnivanje osporava RS. Osvrćući se na činjenicu da se u BiH, ovisno da li se za procesi za ratne zločine vode u entitetima ili na Sudu BiH, primjenjuju ili Krivični zakon SFRJ ili KZ BiH, Puhovski je kazao da je i to ogledalo svih paradoksa državnog uređenja države. „Tako imamo situaciju da okrivljeni gotovo da mogu birati po kojim će im zakonima biti suđeno. Ali i to nije problem, već je problem nepostojanja vrhovnog suda koji u svakoj pravno uređenoj držav ima zadaću ujednačavanja pravne prakse“, istakao je Puhovski.

Miodrag Živanović, profesor Filozofskog fakulteta u Banjaluci i zagovornik REKOM-a, kazao je da je, kada govorimo o pitanju tranzicione pravde, situacija u BiH drugačija nego u zemljama u regionu. „Uslov postojanja tranzicione pravde je postojanje organizovane, pravne države. BiH nema tu pretpostavku, jer ona gotovo da i ne fukcioniše“, naglasio je Živanović

Druga bitna stvar, dodao je Živanović, jeste izgradnja korektnog odnosa prema fenomenu istine. Naveo je kako u BiH postoji najmanje pet istina, tri koje zagovaraju tri nacionalna korpusa, jedna je istina izbjeglica i raseljenih lica, i ona peta – međunarodne zajednice.

„Tih pet istina uvijek je suprotstavljeno, tako da se ne može postići nužno jedinstven odnos o onome šta nam se događalo tokom rata, odnosno jedan normalan odnos prema prošlosti“, istakao je Živanović. U sklopu rasprave predstavljen je izvještaj „Tranziciona pravda u postjugoslovenskim zemljama: Izvještaj za 2010.-2011.“. Izvještaj se zasniva na istraživanju koje su proveli Fond za humanitarno pravo, Fond za humanitarno pravo Kosovo, Udruženje „Tranzicijska pravda, odgovornost i sjećanje u BiH“, Udruženje „Centar za demokratiju i tranzicionu pravdu“, Inicijativa mladih za ljudska prava u Hrvatskoj te „Center for Research and Policy Making“ iz Makedonije.

(Agencija Anadolija)

Puhovski: Ljubav prema naciji je pokretač zločina

Dejan Šajinović – 05.04.2013 07:30

Ljudi ne ubijaju jer mrze, ubijaju zbog ljubavi za svoju naciju, kaže Žarko Puhovski, profesor političke filozofije iz Zagreba.
“Vi ubijate one koji su napali vašu domovinu. To je domoljublje, ubijate iz patriotizma. Ta interpretacija domoljublja je dovela do toga”, smatra Puhovski.
Istakao je da je rat zaoštrio društvene konflikte koji se danas pojavljuju, jer je ukinuo tabue da se ne smije ubijati.
“Nekad je ljubomorni muž ženu odalamio letvom, danas uzme šmajser i ubije i nju i ljubavnika. Motiv je isti, ali s obzirom na posredovanje oružjem, učinci su mnogo gori”, rekao je Puhovski.

NN: Postoji li objašnjenje zašto ljudi negiraju “vlastite” ratne zločine i ne žele kažnjavanje “svojih” zločinaca?

PUHOVSKI: Ljudi teško priznaju svoje greške i jednako tako teško priznaju greške kolektiva za koji smatraju da određuje njihov identitet. Percepcija je sljedeća: “Ja ću ispasti loš ako su ‘moji’ loši”. A “moji” imaju pravo na moralnu privilegiju da su žrtve. Paradoks je u tome da se svi natječu tko će biti veća žrtva, jer žrtva opravdava nasilje. Ako uzmete primjer ljudi koji su uzeli mitraljeze u ruke i krenuli pucati po školama poput Brejvika i tako dalje, svatko od njih o sebi govori kao žrtvi. I onda pokušavaju svoju poziciju žrtve rehabilitirati osvećujući se onima koji su doveli do toga da on bude žrtva. Zato je važna prošlost, jer su žrtve naših kolektiviteta u prošlosti. Mi danas, po etnonacionalnom razumijevanju, “namirujemo” žrtve koje su našem narodu “dušmani” nanijeli u prošlosti.

NN: Kada se pojavio snimak zločina “Škorpiona” u Srebrenici, cijela Srbija se digla na noge. Ne pokazuje li taj primjer da ljudi, kada se suoče s tim da je ratni zločin nešto stvarno, da stvarno ginu i pate, onda i ispravno reaguju?

PUHOVSKI: To je istina. Ali, filmovi i zapisi o zločinima su stari tek nekoliko desetaka godina. O svim starijim zločinima se može pričati kao o legendama jer dokumenata nema. Drugo, Srebrenica nije bitno promijenila situaciju u Srbiji. I danas ogroman broj ljudi smatra da je Srebrenica izmišljotima i viču “Nož, žica, Srebrenica”. Jedan od najperverznijih primjera je kada je u Hagu odbrana optuženika za Srebrenicu uzela argument da se ne može raditi o genocidu jer se radi samo o muškarcima, a ne o čitavom narodu. Dakle, dotle se išlo.

NN: Kod nas postoji još jedan fenomen. Mi više volimo čak i one pripadnike svog naroda koji nas varaju i pljačkaju itd. nego nekog ko je druge nacije, čak i kad nam nikad ništa nažao nije učinio. Zašto je to tako?

PUHOVSKI: Zato što je ljubav glavni pokretač zločina, i to ljudi teško prihvaćaju. Ljudi ne ubijaju jer mrze, ubijaju zbog ljubavi za svoju naciju. U ratu imate uniformirane jedinice, otud i riječ “uniforma” – jednakog oblika. Vi ubijate one koji su napali vašu domovinu. To je domoljublje, ubijate iz patriotizma. Ta interpretacija domoljublja je dovela do toga. A na unutrašnjem planu, kada se radi o socijalnim razlikama, ljudi prihvaćaju da onaj tko me eksploatira nije moj prijatelj. Ali to se prihvaća kao neupitno nacionalno jedinstvo, i tu je problem – unutar nacije je moguć moralni sukob, među nacijama nije, jer se tu radi o kolektivima.

Paradoks je u tome da se svi natječu tko će biti veća žrtva, jer žrtva opravdava nasilje

NN: Prije par godina bio je poznat primjer navijača Hajduka, koji su rekli da više mrze dinamovce od Srba. Tako je vjerovatno i svuda, nije to samo u Hrvatskoj. Kako to da Hrvat mrzi Hrvate više od Srba?!

PUHOVSKI: Taj fenomen se pojavio raspadom Jugoslavije. Kao klinac od deset godina i dinamovac, ja sam znao da postoje dvije vrste neprijatelja – hajdukovci i zvezdaši. Partizan nam nije bio toliko važan! Oni su govorili malo drukčije od nas i bili su nam podjednako neprijatelji. Tada nismo imali hrvatsku svijest, nego smo znali da smo Zagrepčani i da smo nasuprot Splićanima i Beograđanima. Raspadom Jugoslavije sukobi navijača se interpretiraju nacionalno. Dinamo i Hajduk su u tom trenutku bili zajedno kao pokret otpora protiv Beograda. A vidite sada: sad je Zagreb u Hrvatskoj Splitu preuzeo funkciju Beograda. I kako vrijeme prolazi, sve je više tako.

NN: Da li mi izmišljamo neprijatelje kako bismo imali povod da mrzimo?

PUHOVSKI: Ne. To radimo jer smo nesigurni u svoj identitet, a zato što smo nesigurni u vlastiti identitet, trebamo kolektivni. Oni koji su “čisti” Hrvati u Zagorju ili “čisti” Srbi u Šumadiji, i nemaju tradiciju sukoba sa drugim nacijama su imali puno manje poriva za nacionalnu mržnju negoli primjerice Krajišnici, Hercegovci, Slavonci, gdje je bilo miješano stanovništvo. Ovdje su djeca odrastala u sukobu. Kod njih identitet nije bilo ono logičko A = A, nego A nije B. U smislu: “Kako znam da sam dečko, tako što nisam plačljiva curica”. “Kako znam da sam Hrvat, tako što znam da nisam glupi Srbin”. Gdje postoje takve razlike, identitet se razvija iz negacije. Tamo gdje tih razlika nema, tamo su sukobi bili manje zaoštreni.

na vrh