Dokumentovanje logora i drugih zatočeničkih objekata u BiH
Projekat TPOSBiH i CDTP, februar 2014.
Informacija za medije
Prema podacima udruženja logoraša, u BiH je tokom rata bilo oko 1.350 logora i drugih zatočeničkih objekata, i to 656 zatočeničkih centara za Bošnjake, 523 za Srbe i 173 za Hrvate. U predmetima optuženih, između ostalog, i za kršenje međunarodnih normi prema civilima i ratnim zarobljenicima, pred Haškim tribunalom, Sudom BiH i nižim sudovima u BiH, utvrđena su imena i okolnosti u kojima je ubijeno oko 1.000 zatočenika.
Prema procjenama iz više nezavisnih izvora, kroz logore i druge zatočeničke centre prošlo je oko 200.000 građana BiH, većinom civila.
U BiH nema nijednog istraživanja, projekta ili državne komisije koji se na metodološki zasnovan način bave dokumentovanjem logora, torture tokom zatočeništva i utvrđivanjem činjenica o nezakonito zatočenim osobama.
Ovaj projekat, u čijoj realizaciji učestvuje Udruženje za tranzicionu pravdu, odgovornost i sjećanje u BiH (TPOSBiH) i Centar za demokratiju i tranzicionu pravdu (CDTP), sa sjedištem u Banjoj Luci, ima za cilj da empirijskim istraživanjem, u saradnji sa udruženjima logoraša, i korišćenjem utvrđenih sudskih činjenica, dokumentuje postojanje logora, broj i imena ubijenih zatočenika i primjenu torture, i da na taj način doprinese izgradnji zajedničke kulture sjećanja u BiH, i da podstakne donošenje zakona o pravima žrtava torture i civilnih žrtava rata.
Osim toga, TPOS i CDTP, kao članice Koalicije za REKOM, ovim projektom doprinose ostvarenju zadatka REKOM-a koji se odnosi na popis logora, ubijenih i žrtava torture.
TPOS i CDTP žele da podstaknu i nevladine organizacije u Hrvatskoj, Srbiji, na Kosovu, Crnoj Gori, Makedoniji i Sloveniji da se priključe ovom projektu, što bi svakako doprinijelo izgradnji forenzičke slike o logorima na teritoriji bivše Jugoslavije, u vrijeme ratova od 1991. do kraja 2001. godine.
U saradnji sa udruženjima logoraša, TPOS i CDTP planiraju da do kraja 2014. godine sačine Pregled profila 150 logora i drugih zatočeničkih objekata. Profil je u stvari činjenički narativ o logoru koji sadaži podatke o osnivanju, upravi i osoblju, broju zatočenika, zlostavljanju, ubistvima i nestancima, kao i osnovne podatke o osuđenima za ratne zločine koji su počinjeni u logorima. Narativ o konkretnom logoru se zasniva na izjavama bivših logoraša, koje su date TPOS-u i CDTP-u ili udruženjima logoraša, zatim, na sudskim činjenicama, ukoliko je konkretni logor bio predmet sudskog postupka, i izvještajima sa suđenja nevladinih organizacija koje prate domaća suđenja.
Izdvojli smo nekoliko logora da pokažemo dosadašnje rezultate našeg istraživanja, koje će, sasvim sigurno, doprinijeti da slika o našoj ratnoj prošlosti bude tačnija i potpunija. U pitanju je rezime a ne narativ o logoru, koji se navodi u Pregledu logora i drugih zatočeničkih obejakata.
KP dom Butmir: Kroz njega je prošlo najmanje 10.000 Bošnjaka, koje su srpske snage i vlasti, protjerale iz njihovih domova. Nekadašnji civilni zatvor postao je centar za razmjenu protjeranih Bošnjaka u maju 1992. godine, i tome je služio do kraja 1995. godine. Iz njega je najmanje 100 zatočenika, Bošnjaka, izvedeno i na raznim lokacijama ubijeno. Apelaciono vijeće Suda BiH je 1. septembra 2009. godine donijelo pravosnažnu presudu u predmetu Momčilo Mandić kojom ga je oslobodilo od optužbi za zločine protiv čovječnosti i zločina protiv civilnog stanovništva, dok je isti sud, 11. jula 2011. godine, oslobodio krivične odgovornosti bivše upravnike KP doma Butmir, Radoja Lalovića i Soniboja Škiljevića.
Dretelj 92: U maju 1992. godine Hrvatske oružane snage (HOS) su u Dretelju formirale logor za civile Srbe iz Mostara i okolnih mjesta. Od početka maja do 18. avgusta 1992. godine, kroz logor je prošlo najmanje 224 Srba. Logor je bio smješten u skladištu bivše Jugoslovenske narodne armije (JNA) i u njegovom krugu nalazila se upravna zgrada sa nekoliko hangara. U logoru je ubijeno ili je umrlo od povreda zadobijenih od premlaćivanja, najmanje 5 zatočenika. Vrhovni sud Kraljevine Norveške je 13. aprila 2011. godine osudio bivšeg pripadnika HOS-a, Mirsada Repka na osam godina zatvora. Ahmet Makitan je u aprilu 2011. godine osuđen od strane Okružnog suda u Štokholmu na pet godina zatvora za mučenje 21 srpskog zatočenika u logoru Dretelj. Sud BiH je 13. marta 2012. godine potvrdio optužnicu protiv Ivana Zelenike, Srećka Hercega, Ediba Buljubašića, Ivana Medića i Marine Grubišić-Fejzić koji se terete za počinjenje krivičnih djela zločin protiv čovječnosti u logoru Dretelj. Postupak je još uvijek u toku.
Dretelj 93: Skladiše bivše JNA je ponovo aktivirano kao logor u aprilu 1993. godine. Tada je Hrvatsko vijeće obrane (HVO) počelo da hapsi i masovno zatvara Bošnjake sa šireg područja Hercegovine. Sredinom jula 1993. godine u logoru Dretelj bilo je zatočeno 2270 Bošnjaka, od kojih su neki bili maloljetni, a mnogi stariji od 50 godina. U logoru je ubijeno ili je umrlo od povreda zadobijenih od premlaćivanja, najmanje 6 zatočenika. Kada je logor zatvoren početkom oktobra 1993. godine, zatočenici su prebačeni u logore Gabelu i Heliodrom. Visoki sud u Danskoj je 25. novembra 1994. godine, osudio Refika Šarića na osam godina zatvora zbog ratnih zločina počinjenih u logoru Dretelj. Okružni sud u Stokholmu (Švedska), dana 18.12.2006. godine osudio je Jackiea Arklova, pripadnika specijalne jedinice Ludvig Pavlović za etničko čišćenje, pljačkanje, nazakonito zatočavanje i držanje zatočenika i mučenje 11 civila Muslimana. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) je 29.05.2013. godine objavio prvostepenu presudu šestorici bivših čelnika Hrvatske zajednice, a kasnije Republike Herceg-Bosne za zločine počinjene nad Muslimanima i drugim nehrvatima od 1991. do 1994. godine. Jednoglasnom odlukom sudija, bivši premijer Herceg-Bosne Jadranko Prlić osuđen je na 25 godina zatvora, ministar obrane Bruno Stojić i zapovjednici Hrvatskog vijeća obrane (HVO) Slobodan Praljak i Milivoj Petković na po 20, zapovjednik vojne policije Valentin Ćorić na 16, a predstojnik Ureda za razmjenu zarobljenika Berislav Pušić na 10 godina zatvora. Kantonalni sud u Mostaru je 12.11.2013. godine osudio Miju Banovića na jednu godinu i deset mjeseci, a Gojka Granića na godinu i pol zatvora, zbog ratnih zločina počinjenih nad zatočenicima u logoru Dretelj. Kantonalni sud u Mostaru je 13.11.2013. godine osudio Franu Vulića, pripadnika Vojne policije HVO-a na deset godina zatvora zbog ubistva u logoru Dretelj.
Muzička škola u Zenici: Muzička škola u Zenici je funkcionisala kao zatvor Armije BiH u periodu od 26. januara 1993. godine do 20. avgusta ili septembra 1994. godine. Kroz zatvor je prošlo najmanje 100 zatočenika. Zatočenici su bili Hrvati i Srbi civili, ali i pripadnici HVO-a. Nije bilo zatočenih žena i djece. Zatočenici iz Muzičke škole su u više navrata u grupama premješteni u KP Dom u Zenici. MKSJ je 22. aprila 2008. godine proglasio krivim bivšeg komandanta Trećeg korpusa Armije BiH Envera Hadžihasanovića, jer nije preduzeo nužne i razumne mjere da spriječi ili kazni okrutno postupanje prema zatočenicima uključujući i u Muzičkoj školi Zenica. Kažnjen je kaznom zatvora od tri i pol godine.
KP Dom u Foči: Kazneno-popravni dom u Foči je prije rata služio kao zatvor u kojem su osuđenici iz Bosne i Hercegovine i ostalih republika bivše Jugoslavije izdržavali zatvorsku kaznu. Za vrijeme rata u BiH, KP dom je služio kao mjesto zatočenja Bošnjaka. U periodu od 10. aprila 1992. godine do početka juna 1992. godine na području opštine Foča i njene okoline izvršena su masovna hapšenja Bošnjaka. KP dom je tokom prvih mjeseci bio pretrpan. Broj zatočenih je ponekad iznosio i do 750 ljudi. Broj se smanjivao od jeseni 1992. do 1993. godine, kada je ostalo 200-300 zatočenika. Iz KP doma je izvedeno najmanje 266 zatočenika, koji su nakon toga na raznim lokacijama ubijeni. Posmrtni ostaci nekih ubijenih zatočenika još uvijek nisu nađeni. Početkom oktobra 1994. godine u KP domu je bilo ostalo oko 60 zatočenika, koji su potom prebačeni u KP dom Butmir. Dana 17. septembra 2003. godine, Žalbeno vijeće MKSJ je osudilo Milorada Krnojelca, u svojstvu upravnika KP doma u Foči, na kaznu zatvora od 15 godina. Sud BiH je 6. novembra 2008. godine pravosnažno osudio Mitra Raševića na kaznu zatvora u trajanju od 7 godina i Savu Todovića na kaznu zatvora u trajanju od 12 godina i 6 mjeseci za učestvovanje u udruženom zločinačkom poduhvatu. Sud BiH je 01. septembra 2009. godine pravosnažno oslobodio Momčila Mandića da je kao ministar pravde u Vladi Srpske Republike BiH, bio isključivo odgovoran za funkcioniranje svih kazneno-popravnih organizacija koje su djelovale u tadašnjoj Srpskoj Republici BiH.
Vojno u Mostaru: Logor Vojno se nalazio u istoimenom naselju u Bijelom Polju, na području opštine Mostar. Bio je pod kontrolom Prve bjelopoljske bojne u sklopu Druge brigade HVO. Formiran je u julu 1993. godine, a zatvoren je 7. marta 1994. godine. Zatočenici su bili Bošnjaci, većinom žene, djeca i stariji s područja općine Mostar. Logor je bio smješten u tri privatne kuće i u jednoj garaži u radijusu od 100 metara. Prvi zatočenici su dovedeni u julu 1993. godine. Među njima je bilo žena, djece i staraca, ali i muškaraca iz logora Heliodrom koji su dovođeni preko dana ili na duži period, radi obavljanja fizičkih radova. Žena i djece je bilo oko 60. Veliki broj žena, ali i maloljetnih djevojaka bio je izložen svakodnevnom silovanju i seksualnom zlostavljanju. Najmanje 21 zatočenik je ubijen u logoru. Sud Bosne i Hercegovine je 9. marta 2011. godine pravosnažno osudio Marka Radića, Dragana Šunjića, Damira Brekala i Mirka Vračevića za učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu i za zločine protiv čovječnosti počinjene u logoru Vojno, te je Marko Radić osuđen na kaznu zatvora od 21 godine, Damir Brekalo na 20 godina, Dragan Šunjić na 16 godina i Mirko Vračević na kaznu zatvora u trajajanju od 12 godina.
Škola i Kovačnica u Mehurićima: U Mehurićima, u opštini Travnik, postojala su dva zatočenička objekta za Hrvate, koja su bila pod kontrolom 306. brigade ABiH kao i civilne policije u Mehurićima: osnovna škola (Škola) i kovačka radionica (Kovačnica). U fiskulturnoj sali osnovne škole bilo je zatočeno oko 250 hrvatskih civila, u periodu od 6. do 24. juna 1993. godine, dok je u Kovačnici, u periodu od 6. juna 1993. do 4. jula 1993. godine, bilo zatočeno između 20 i 30 Hrvata, civila i vojnika HVO-a. Većina zatočenika u Školi bile su starije osobe, žene i djeca. Među njima je bilo i trudnica. Nakon sporazuma o razmjeni između ABiH i HVO-a, 24. juna 1993. godine, hrvatski civili zatočeni u Školi razmijenjeni su za Bošnjake zatočene u Skradnom, opština Busovača, dok je nekoliko muškaraca odvedeno u KP dom u Zenici. Zatočenici iz Kovačnice su 4. jula 1993. godine premješteni u KP dom u Zenici. MKSJ je 22. aprila 2008. godine oslobodilo Envera Hadžihasanovića komandne odgovornosti za okrutno postupanje u Kovačnici u Mehurićima, a za ostale ratne zločine počinjene u srednjoj Bosni osuđen je na tri i po godine.
Čelebići: Nekadašnja kasarna i skladišta JNA, koja su se nalazila na periferiji sela Čelebići, opština Konjic, od aprila 1992. godine pretvoreni su u logor za srpske civile. Većina zatočenika su bili muškarci, zarobljeni u toku i nakon vojnih operacija u Bradini i Donjem Selu i okolini u periodu od 20. maja do 27. maja 1992. Žene su bile smještene odvojeno od drugih zatočenika. Bile su seksualno zlostavljane. U jednom trenutku u hangaru 6, koji je imao kapacitet za smeštaj većeg broja ljudi, bilo je preko 240 zatočenika. U tunelu 9, koji je bio širok svega 1,5 metar i visok 2,5 metra, u jednom trenutku je bilo najmanje 80 zatočenika. U septembru 1992. godine, u Čelebićima je bilo zatočeno 109 Srba, stanovnika sela Bradina i Donje Selo. U logoru je ubijeno najmanje 13 zatočenika. Logor je zatvoren u decembru 1992. godine. MKSJ je 8. aprila 2003. osudio Hazima Delića, zamjenika komandanta logora Čelebići, na kaznu zatvora u trajanju od 18 godina, Esada Landžu, stražara u logoru Čelebići, na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina i Zdravka Mucića, komandanta logora Čelebići, na kaznu zatvora u trajanju od 9 godina.Zejnil Delalić, zapovjednik Prve taktičke grupe ABIH, oslobođen je krivice. Sud Bosne i Hercegovine je osudio 23. jula 2013. Esu Macića, pripadnika Armije BiH, na 13 godina zatvora za ratni zločin protiv civilnog stanovništva, počinjen 1992. godine u logoru Čelebići. Samira Hondu, bivšeg pripadnika 43. brigade Armije Republike BiH iz Konjica, Veće za ratne zločine Višeg suda u Beogradu oslobodilo je 22. novembra 2013. godine krivične odgovornosti za zločine počinjene u logoru Čelebići.
Muzej Revolucije u Jablanici: Muzej revolucije je bio u nadležnosti pripadnika Armije RBiH. Osnovan je 15. aprila 1993. godine, a zatvoren je 22. marta 1994. godine. U Muzeju su bila zatočena najmanje 354 Hrvata. Skoro polovina zatočenika bile su žene. Najmanje sedam zatočenika je ubijeno ili umrlo zbog neadekvatnih uslova u objektu. Neutvrđen broj žena je silovano i seksualno zlostavljano. Svi zatočenici su razmijenjeni 1994. godine. Žalbeno vijeće Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju je 16. oktobra 2007. godine, Seferu Haliloviću, potvrdilo oslobađajuću presudu. Sud Bosne i Hercegovine potvrdio je dana 6. januara 2012. godine optužnicu koja optuženog Nihada Bojadžića tereti za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništa i krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika. Sudski postupak je još uvijek u toku. Sud Bosne i Hercegovine je dana 27. decembra 2013. potvrdio optužnicu kojom se optuženi Azem Ibrović, Enes Maksumić Čađo i Jusuf Hindić terete da su počinili krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zatočenika.
Policijska stanica u Livnu: Policijska stanica (PS) u Livnu je od početka 1992. godine do sredine jula 1993. godine služila kao zatvor za civile srpske nacionalnosti. Zatvor je bio pod kontrolom Vojne policije HVO. U sastavu Policijske stanice nalazile su se garaže u kojima je bilo zatvoreno oko 100 Srba. Skoro svi zatočenici su bili muškarci, žena je bilo manje od 10. Zatočenici su držani u 6 garaža, veličine 6 x 4 m. U svakoj garaži je bilo zatvoreno između 10 i 20 zatočenika. U PS je ubijen najmanje jedan zatočenik. Za zločine počinjene u PS Livno do sada niko nije odgovarao.
VIZ u Ljubuškom: Vojno-istražni zatvor u Ljubuškom (VIZ Ljubuški ili zatvor u Ljubuškom) djelovao je od aprila 1993. do marta 1994. godine kao zatvor za civile Bošnjke i zarobljene vojnike Armije BiH. Kontrolu nad VIZ Ljubuški je imala Vojna policija HVO-a. U periodu od maja do decembra 1993. godine u VIZ Ljubuški bilo je zatočeno najmanje 218 Bošnjaka. Većina zatočenika je krajem decembra 1993. godine oslobođena radi odlaska u treće zemlje ili su prebačeni u logore Heliodrom i Gabela. Posljednja grupa zatočenika je prebačena u martu 1994. godine na Heliodrom, a potom je oslobođena, puštena na slobodu. MKSJ-a je 29. maja 2013. godine objavio prvostepenu presudu šestorici bivših čelnika Hrvatske zajednice, a kasnije Republike Herceg-Bosne za zločine počinjene nad Muslimanima i drugim nehrvatima od 1991. do 1994. godine. Jednoglasnom odlukom, optuženi Jadranko Prlić osuđen je na 25 godina zatvora, ministar obrane Bruno Stojić i zapovjednici HVO Slobodan Praljak i Milivoj Petković na po 20, zapovjednik vojne policije Valentin Ćorić na 16, a predstojnik Ureda za razmjenu zarobljenika Berislav Pušić na 10 godina zatvora.
Silos u Kaćunima: Na samom kraju sela Kaćuni u opštini Busovača nalazio se silos čija je namjena prije rata bila skladištenje pšenice. Krajem juna ili početkom jula 1993. godine, silos je pretvoren u logor. Kontrolu nad logorom za ratne zarobljenike imala je ABiH. U njemu je bio zatočen 21 pripadnik HVO-a, koji su zarobljeni na području općine Fojnica. Oslobođeni su 13. septembra 1993. godine u postupku razmjene za zarobljene borce ABiH.
Strolit u Odžaku: Osnovna škola Bratstvo i jedinstvo i livnica Strolit u Odžaku, služile su za zatočenje srpskih civila. Oba logora su otvorena 8. maja 1992. godine. Kontrolu nad ovim logorima imala je 102. odžačka brigada HVO-a. U osnovnoj školi je bilo zatvoreno oko 700 zatočenika, a najmanje troje je ubijeno. U Strolitu je bilo zatočeno između 100 i 200 Srba, a najmanje jedan zatočenik je ubijen. Ferid Halilović je, zbog ratnih zločina nad Srbima u logorima u Odžaku, pravosnažno osuđen pred Okružnim sudom Doboj na kaznu od 15 godina zatvora. Sud BiH je 24. septembra 2013. godine pravosnažno osudio Albinu Terzić koja je oglašena krivom i osuđena na kaznu zatvora u trajanju od 3 godine.
Kasarna 27. juli u Bihaću: Kasarna bivše JNA 27. juli je služila kao zatvor za zarobljene pripadnike Vojske Republike Srpske i Vojske Republike Srpske Krajine u periodu 1994-1996. godine. Zatvor je bio pod kontrolom Armije Republike BiH (ARBIH). U njemu je bilo zatočeno 120 srpskih vojnika i 20 civila koji su dovedeni u zatvor nakon pada Republike Srpske Krajine. Kasarna je funkcionisala kao zatvor do 27. januara 1996. godine. Vijeće Odjela I za ratne zločine Apelacionog odjeljenja Suda BiH je donijelo 6. decembra 2013. godine u predmetu Selimović Mehura i dr. drugostepenu presudu kojom se ukida prvostepena presuda Suda BIH, te je zakazao održavanje novog pretresa pred vijećem Apelacionog odjeljenja Suda Bosne i Hercegovine. Predmet je još uvijek u toku.
Stadion Iskra i Salon namještaja Slavonija u Bugojnu: Stadion nogometnog kluba Iskra služio je kao logor za hrvatske i srpske ciivle, i vojnike HVO-a u periodu od 24. avgusta 1993. pa do 19. marta 1994. godine. Do početka novembra 1993. godine na stadionu je bilo zatočeno preko 300 Hrvata, civila i ratnih zarobljenika. Kontrolu nad ovim logorom imali su pripadnici 307. brigade ARBiH. Najmanje 18 osoba izvedeno je iz ovog logora i ubijeno. Salon namještaja Slavonija služio je kao logor u periodu od 24. jula 1993. do 23. avgusta 1993. godine. U podrumu salona bilo je zatočeno, zavisno od perioda, od 50 do 200 osoba. Kontrolu nad ovim zatočeničkim objektom imala je takođe 307. brigada ARBiH. Većina zatočenika su bili vojnici HVO-a, ali je bilo i civila. U ovom zatočeničkom objektu ubijena je najmanje jedna osoba. MKSJ je 22. aprila 2008. godine pravosnažno osudio Envera Hadžihasanovića na 3 godine i 6 mjeseci, a Amira Kuburu na 2 godine zatvora za ratne zločine, jer nisu poduzeli nikakve radnje u sprečavanju izvršenja ovih zločina. Sud BiH je u predmetu Gasal Nisvet i dr. pravosnažnom presudom 18. decembra 2013. godine za iste zločine osudio Senada Dautovića na 7, a Nisveta Gasala i Musajba Kukavicu na po 4 godine zatvorske kazne. Enes Handžić osuđen je na 8 godina zatvora nakon što je pred Sudom BiH 25. maja 2011. godine, priznao krivicu.
Preuzeto sa:
http://novovrijeme.ba/prezentacija-projekta-mapiranje-logora-u-bih/
http://www.mreza-mira.net/6799-saopstenje-za-javnost-udruzenje-tpos/