Direktorica TPOS-a i istraživačica tranzicijske pravde o Mladiću poslije Mladića: o presudama koje društvo ne čita, institucijama koje ne provode zakon, opoziciji koja ne osporava ratni mit i miru koji se ne smije graditi cjenkanjem s činjenicama. 

Za većinu javnosti Ratko Mladić stane u lice, uniformu i presudu. Za Kemiju Hodžić stane u 2.548 stranica sudski utvrđenih činjenica: u lanac naređenja, masovne grobnice, iskaze preživjelih – i društvo koje se već trideset godina ponaša kao da između činjenice i mita postoji neka pristojna sredina.

Hodžić o Mladiću ne govori iz televizijskog studija. Novinarka je po profesiji, istraživačica tranzicijske pravde i direktorica Udruženja Tranzicijska pravda, odgovornost i sjećanje (TPOS). Više od deset godina čita presude, istražuje ratne zločine i uređuje dokumentaciju o logorima i drugim mjestima zatočenja u Bosni i Hercegovini – bez obzira na nacionalnost žrtve i pripadnost počinilaca.

Razmjere tog posla najbolje se vide u fusnotama. Samo prvi tom publikacije „Logori i druga mjesta zatočenja za vrijeme rata u BiH 1992–1996. godine“ na gotovo sedam stotina stranica dokumentovao je 322 mjesta zatočenja u 15 općina, kroz koja je prošlo najmanje 15.000 ljudi. Pravilo istraživanja zvuči gotovo banalno: svaka rečenica mora imati izvor. U zemlji u kojoj se historija često piše po nacionalnoj narudžbi, banalna činjenica postaje subverzija.

anas vodi projekat „Trideset godina tranzicijske pravde kroz rad sudova“. U njemu presuda nije kraj priče nego početak nove istrage: jesu li žrtve dobile reparacije, ko je pušten prije vremena, ko je nakon kazne ušao u politiku, ko je pobjegao i ko je po izlasku iz zatvora počeo negirati upravo ono za šta je osuđen. To je, zapravo, forenzička biografija pravde – i njenog neuspjeha.

Zato je Kemija Hodžić možda i najrelevantnija sagovornica za ozbiljan razgovor poslije Mladićeve smrti. Ne zato što ima najglasniji stav, nego zato što zna gdje stav prestaje, a počinje sudski utvrđena činjenica. Čitala je dokumente na koje se političari pozivaju, a nikada ih nisu otvorili; dokumentovala ono što društvo najradije pamti samo u vlastitoj etničkoj koloni; pratila šta se sa zločinom događa kada se sudnica isprazni.

U trenutku kada se sanduk ratnog zločinca umotava u zastave, žrtva se pretvara u predizbornu scenografiju, a dio medija u naslovu traži neutralnu riječ i pronalazi „generala“, ovaj razgovor nije o tome je li Ratko Mladić osuđen. To su riješili sudovi. Ovo je razgovor o tome zašto Bosna i Hercegovina još pregovara s činjenicama. Počinje tamo gdje prestaju nekrolozi: pitanjem šta ostaje živo poslije ratnog zločinca.

ARHIVA PROTIV MITA

Većina ljudi zna ko je bio Ratko Mladić. Mnogo manje zna šta rade oni koji dokumentuju ono što je ostalo iza njega. Kako biste svoj posao opisali nekome ko nikada nije otvorio ratnu presudu?

– Da ste mi ovo pitanje postavili prije deset godina kada sam se, kao dvadesetčetverogodišnjakinja, počela baviti dokumentovanjem i istraživanjem ratnih zločina, uvjeravala bih Vas da moj posao postoji upravo zato što većina ljudi ustvari ni ne zna ko je bio Ratko Mladić, kakva je zvjerstva kreirao i naredio te kakva se tragedija zapravo krije iza te haške presude duge 2.548 stranica. Danas, kada je smrt ratnog zločinca Ratka Mladića ogolila ovo „multikulturalno“ bosanskohercegovačko društvo koje se evo trideset godina potpuno bezuspješno suočava sa prošlošću tako što kreira narative koji se kriju iza jeftinih floskula „svi su činili zločine“ ili „bilo je stradanja na sve tri strane“, moram se složiti s Vama i priznati da zaista svi znaju ko je bio Ratko Mladić. Ali dok jedni još uvijek skupljaju kosti rasute po masovnim grobnicama širom Bosne i Hercegovine upravo zbog naređenja Ratka Mladića, drugi ta naređenja veličaju i slave.

Ako svi znaju, a jedni ipak slave, čemu onda 2.548 stranica presude?

– Dakle, posao mojih kolega i mene jeste dokumentovanje i predstavljanje sudski utvrđenih činjenica o ratu u Bosni i Hercegovini onakvima kakve one u stvarnosti i jesu. Taj se posao zasniva na jasno utvrđenim metodološkim pravilima koja ni na koji način ne dozvoljavaju proizvoljna tumačenja. Iako je bosanskohercegovačko društvo sklonije senzacionalizmu i mitomaniji, cilj našeg istraživanja jesu samo i isključivo sudski utvrđene činjenice. Godinama sam uvjeravala sebe da je naša obaveza ustvari da kazujemo istinu onima koji tu istinu ne znaju. Danas sam ipak sklonija vjerovanju da je moj posao nastao iz potrebe da na jednom mjestu imamo prikazanu čitavu sudski utvrđenu istinu o ratu u Bosni i Hercegovini i da ne snosimo nikakvu odgovornost za to što dobar dio bosanskohercegovačke javnosti pod uticajem odgoja, obrazovanja i društva odbija da povjeruje u nju.

Još 2022. rekli ste da su istraživačice koje godinama slušaju svjedočenja zatočenika vjerovatno i same dobile PTSP. Šta takav rad učini čovjeku kada zatvori laptop i ode kući?

– Pa ustvari ne učini mu ništa značajno – samo ga pretvori u osobu svjesniju kako sebe, tako i svog okruženja.

Samo?

– Kao što sam već navela, društvo smo koje se godinama zavarava da smo se po kojekakvim konferencijama, na kojima se skupi skupina istomišljenika, suočili sa prošlošću, a ustvari smo bliže početku devedesetih godina kada su nas beogradska „Borba“ i „Politika“ zasipale mitomanskim pričama o zlim Turcima kojima se treba osvetiti. Također, htjeli mi to priznati ili ne, veoma je malo onih koji danas nemaju neki oblik PTSP-a nastalog pod uticajem onih koji su preživjeli ratna dešavanja ili ih se sjećaju; nama bliskih osoba kojima su ubijeni članovi porodica; prijatelja koji su djetinjstvo proveli s nama, ali su ostali bez ičega; ili ovih dnevno-političkih zveckanja oružjem u kojima politički lideri i finansijski osiromašeno biračko im tijelo folklorno pozivaju na nove ratove.

A oni iz udobnih fotelja?

– Da… PTSP samo nemaju oni koji prodaju floskule „mir, mir, mir, niko nije kriv“ ili oni koji relativiziraju razmjere učinjenih zločina. Oni iz udobnih fotelja u Sarajevu, Tuzli, Zenici, evropskim metropolama ili, još bolje, u dalekoj nam Americi ne shvataju zašto toliko pažnje pridajemo tom četničkom orgijanju u čast ratnog zločinca Ratka Mladića širom Republike Srpske. Samo se oni iz tih udobnih fotelja ne mogu poistovjetiti sa Mladićevom žrtvom koja danas živi u Bratuncu, Srebrenici, Prijedoru ili Zvorniku; samo oni, urbani i multikulturalni kakvi i jesu, ne shvataju kako je danas Bošnjaku u Republici Srpskoj. Ja shvatam. I kao čovjek i kao profesionalac – a to mi je učinio posao kojim se bavim, jer moja udobna fotelja, moj svijet i sloboda koju živim ne smiju biti razlog za odsustvo svijesti prema društvu koje odbija da zaštiti žrtvu.

U publikacijama koje ste uređivali svaka rečenica mora imati izvor. Šta radite s istinom koju cijelo mjesto zna, ali je više nema ko potpisati?

– Nažalost, iskrena da budem, ne radimo ništa.

Dakle, takvu istinu prešutite?

– I, na sreću, takvih je istina jako malo. S obzirom na to da je fokus našeg rada bio upravo na tome da svaka rečenica ima svoj izvor te da ništa od napisanog nije proizvod naših tumačenja i zaključaka, odlučili smo da neke „istine“ koje se znaju, ali za koje ne postoje direktni svjedoci, ipak prešutimo. Ponavljam, takvih je jako malo i, u poređenju sa ostalim urađenim poslom, statistički su zanemarive.

Jesu li sudski utvrđene činjenice cijela istina – ili tek ono do čega je stigao dokazni postupak?

– Kažu da živimo u pravnoj državi, pa shodno tome ne bismo ni trebali kritikovati činjenicu da sudovi zaista vode računa o tom „dokaznom postupku“. Toliko su rigorozni u ocjenjivanju dokaza, pogotovo kada je riječ o komandnoj odgovornosti, da se na prvi, a i drugi pogled, osobi koja se bavi istraživanjem i dokumentovanjem ratnih zločina vrlo lako može učiniti da se svim silama trude da ne dokažu krivicu.

Šta je Vaše terensko istraživanje pronašlo tamo gdje su presude stale?

– Naše terensko istraživanje obično je bilo povezano s onim što je sud ranije utvrdio, ali čime se nije značajnije bavio, ili s onim što se spominje u publikacijama, novinskim člancima ili knjigama. Posebno se to odnosi na gradove i mjesta koja su manje obuhvaćena sudskim presudama, poput Autonomne pokrajine Zapadna Bosna, gdje je zaista postojao veliki broj zatočeničkih objekata, ali iz nekog razloga sudovi se nisu time bavili. Ipak, veći problem u svemu tome predstavlja činjenica da je zaista veliki broj sudskih postupaka završio oslobađajućim presudama. Dakle, zločini su dokazani i oni su neupitni, ali nije dokazana individualna ili komandna odgovornost. Ovo se posebno odnosi na predmete pred Sudom BiH. Presude, žargonski kazano, „padaju“ zbog proceduralnih grešaka, zbog „nedovoljno dokaza“, jer, zaboga, 30 godina nakon završetka sukoba sudstvo u BiH očekuje da se žrtva sjeća apsolutno svakog detalja počinjenog zločina. Optužnice se podižu da bi se zadovoljile kvote, a predmeti vrlo često traju do smrti optuženog.

Svjedoci umiru, sela šute. Može li strah, trideset godina poslije rata, još biti opravdanje za one koji znaju istinu, a odbijaju je izgovoriti?

– Ne želim da vjerujem u strah. Ne želim da pričam o strahu kao opravdanju zašto ljudi s kojima dijelim domovinu odbijaju da kažu istinu. Ne želim da trideset godina nakon završetka sukoba gledam četnička orgijanja kojima se veliča ratni zločinac Ratko Mladić i na koja apsolutno niko ne reaguje, poručujući time žrtvama da su apsolutno nebitne, dok u isto vrijeme pravdam ove koji šute jer ih je zaboga strah.

Ali strah je stvaran. Nije li prestrogo ljude koji šute staviti u isti red s onima koji slave?

– Strah koga ili čega? Je li njihov strah veći od straha žrtve da će joj oni koji veličaju ratnog zločinca i koji poručuju da će „djelo i ime Ratka Mladića ostati da žive“ ponovo učiniti isto što im je Ratko Mladić učinio prije trideset godina? Ne, ja zaista u strah kao razlog ili opravdanje zašto osobe koje znaju istinu, a ne žele da je kažu, ne vjerujem. Vjerujem da oni koji znaju istinu, a ne kazuju je, čine to zato što istu svjesno žele da sakriju i zato što itekako podržavaju počinjene zločine.

Imate li primjer?

– Trideset godina je prošlo. Od tada do danas sudovi su zabilježili na stotine svjedočenja, kako žrtava tako i počinitelja, u kojima se veoma koncizno navodi da su, naprimjer, u julu 1995. godine u selu Pilica komšije donosile rakiju ljudima koji su utovarali tijela strijeljanih Srebreničana „da ih malo ohrabre“, a koji su ta ista tijela prevozili do masovnih grobnica. Ja zaista ne želim i ne mogu da povjerujem da je strah motiv zbog kojeg te komšije, koje su donosile rakiju, nisu otkrile sve lokacije masovnih grobnica u kojima se nalaze posmrtni ostaci žrtava genocida.

Koliko nam je onda vremena ostalo?

– Vremena više nema. Mi nismo uspjeli da sačuvamo dokumentovanu istinu jer nam je i ona kao takva „preteška“ – ona nam je teret koji prepuštamo zaboravu. A na ovu istinu, koja nažalost još uvijek nije dokumentovana, prilično smo zakasnili. Zakasnili smo i na pomirenje…

Dokumentujete mjesta zatočenja bez obzira na nacionalnost žrtve i pripadnost počinilaca. Kako se čuva univerzalnost žrtve, a izbjegava lažna ravnoteža?

– Ako se vodimo činjenicama, objektivnost dolazi sama po sebi i to nema nikakve veze s poslom kojim se bavim. Ona je univerzalno pravilo i polazna osnova svega što u životu radim. Moralna načela mi ne dozvoljavaju da žrtve svrstavam u nacionalne torove, pa ih onda – kako to čine negatori zločina koje su počinile osobe iz njihovih etničkih skupina – izvlačim na površinu kada trebam opravdati zločin koji je neko počinio tobože u moje ime i tobože braneći moju slobodu.

A onda stiže obavezna rečenica: „Bilo je zločina na sve tri strane.“ Šta je s njom?

– Mladenka Zadro je četverogodišnja djevojčica koju je Enes Šakrak ubio u naručju njene majke Ljubice. Senad Džananović je od početka maja do kraja jula 1992. godine odvodio svjedokinju „A“ u napuštene srpske stanove, gdje ju je silovao, a potom dovodio „čitavu četu vojnika“ koji su je silovali nakon njega. Hazim Delić, Esad Landžo i Eso Macić su u logoru „Čelebići“ tukli Šćepu Gotovca, koji je imao između 60 i 70 godina, a onda mu zabili značku SDS-a na čelo. Gotovac je od posljedica povreda ubrzo preminuo. Ovo su moje žrtve, a ratni zločinci koji su počinili ove gnusne zločine nikada, ni pod koju cijenu, ne mogu postati moji heroji. Niti me oni koji tobože brane interese moga naroda mogu ubijediti da su ih počinili da bi meni podarili slobodu kakvu danas imam. Ali to nikako ne znači da ratni sukob u BiH možemo svesti na isprazne priče i jeftine floskule „bilo je zločina na sve tri strane“. Jer samo jedna od tih strana imala je plan istrebljenja i uništenja jednog naroda, bošnjačkog, a iza plana je stajao kompletan vojni i politički vrh drugog naroda, pa i druge, sestrinske im države. I to nisam rekla ja. To su, na osnovu nekoliko stotina hiljada dokaza, dokazale sudske presude.
 

PRESUDA NIJE KRAJ ZLOČINA
 

Šta vrijedi pravosnažna presuda ako se osuđenik poslije zatvora – ili nakon smrti – vrati kao ugledan sugrađanin, politički autoritet, televizijski gost ili nacionalni junak?

– Pa ustvari to nema mnogo veze s presudom – ona je takva kakva jeste i zauvijek će ostati tu da svjedoči o zločinima koje je osoba počinila. Ali to ima mnogo veze s inteligencijom i sviješću naroda kojem ratni zločinac može biti ugledan građanin, politički autoritet, televizijski gost ili nacionalni junak.

Hoćete reći da problem poslije presude više nije pravni nego društveni?

– Presuda je satkana od činjenica, a činjenice su vrlo često potpuno nejasne polupismenom, mržnjom zadojenom gledaocu ružičastih televizija kojem politički autoritet može biti samo osoba sličnih ili istih moralnih načela. Presude su pune informacija, ali i slova koja su također često vrlo strana onima kojima su nacionalni junaci ratni zločinci. Lakše je sanduk sa tijelom ratnog zločinca umotati u k’o biva nacionalne zastave, posaditi vojnike pored sanduka i tim i takvim činom osigurati pobjedu na izborima nego polupismenoj, mržnjom zadojenoj masi pokušati objasniti da su na potpuno pogrešnoj strani historije.

Čini li neznanje tu masu manje odgovornom?

– Ne. Da se razumijemo, to što je masa polupismena ne znači da je manje odgovorna. Hoću reći: značaj sudske presude ne umanjuje činjenica da tu presudu ne priznaje polupismeni, bradati, vrlo često i krezubi ljubitelj krvoločnih ratnih zločinaca – dapače.

Vaš aktuelni projekat prati reparacije, prijevremena puštanja, političke funkcije, bjekstva i negiranje nakon kazne. Je li tranzicijska pravda najviše zakazala upravo poslije presude?

– Apsolutno. U sudskim procesima, pogotovo pred domaćim sudovima, žrtve su potpuno zanemarene – kao kolateralna šteta koju su tužilaštva iskoristila da bi formirala i ponekad dobila predmete, a potom žrtve pustila niz vodu da se same bore sa birokratijom. Posebno je poražavajuća činjenica to što su optuženi za ratne zločine koji su u sudskim postupcima oslobođeni (a počesto i zbog proceduralnih grešaka) dobili veće naknade od države Bosne i Hercegovine za kojekakve duševne boli i narušavanje ugleda i časti od žrtava koje su tražile reparacije.

Oslobođeni optuženik može, dakle, od države dobiti više nego žrtva?

– Uzmimo za primjer Aleksandra Cvetkovića, pripadnika Desetog diverzantskog odreda, koji je na Vojnoj ekonomiji Branjevo – kako je Sud BiH utvrdio – „samo posmatrao“ pogubljenja stotina gladnih, žednih i izmučenih bošnjačkih civila. Sud BiH je, naime, smatrao da nema dovoljno dokaza da Cvetkovića osudi za učešće u pogubljenjima srebreničkih civila zajedno s drugim pripadnicima Odreda, među kojima je bio i Dražen Erdemović, iako je Erdemović eksplicite naveo da je Cvetković zajedno s njim i drugim pripadnicima Odreda počinio navedeno krivično djelo.

I šta se desilo?

– S obzirom na oslobađajuću presudu, Cvetković je tužio državu Bosnu i Hercegovinu i dobio odštetu u iznosu od 255.000 KM. Ubrzo nakon toga Sud BiH prestao je dijeliti informacije o odštetama koje su dobili optuženi za ratne zločine oslobođeni u sudskim postupcima. Obrazloženje je, vjerovali ili ne, bilo da „informacija nije od javnog interesa“ i da se takva informacija kosi sa Zakonom o zaštiti ličnih podataka.

Imamo li djelotvoran zakon protiv negiranja i veličanja zločina – ili samo član zakona koji institucije izbjegavaju primijeniti?

– Zakon je odličan, ali je kao takav samo mrtvo slovo na papiru. Koliko se poštuje i koliko ga institucije, u ovom slučaju Tužilaštvo BiH, primjenjuju, najbolje pokazuju reakcije nakon smrti osuđenog ratnog zločinca. Odnosno, da izbjegnem diplomatiju od koje se ježim: to nisu reakcije, nego klasično četničko orgijanje u čast naredbodavca genocida i drugih zločina protiv čovječnosti. Dakle, s obzirom na to da je riječ o krivičnom djelu, Tužilaštvo BiH bi trebalo po službenoj dužnosti djelovati. Ipak, nakon desetina hiljada krivičnih prijava, dobili smo šturo obavještenje Tužilaštva da je pokrenulo istragu protiv više političkih zvaničnika iz Republike Srpske zbog osnovane sumnje da su javnim istupima i veličanjem pravosnažno osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića počinili krivično djelo javnog izazivanja i raspirivanja mržnje.

Šta taj član zakona zapravo propisuje?

– Član 145a Krivičnog zakona BiH, između ostalog, navodi: „…ili na bilo koji način veliča osobu pravosnažno osuđenu za genocid, zločin protiv čovječnosti i ratni zločin, kaznit će se kaznom zatvora od najmanje tri godine“. Ministar vanjske trgovine i ekonomskih odnosa Staša Košarac je, žaleći smrt ratnog zločinca Mladića, naveo: „General Mladić bio je, jeste i ostat će moj komandant. Bio je, jeste i ostat će mnogo više od vojnika i generala. Patriota, autoritet i čovjek čije je prisustvo u najtežim vremenima našem narodu davalo snagu i ohrabrenje“.

Šta tu Tužilaštvo BiH još ima istraživati?

– I ja se evo danima pitam: šta sad tu tačno Tužilaštvo BiH istražuje? Kakvu tačno istragu Tužilaštvo BiH vodi i šta tačno u toj izjavi Tužilaštvu BiH nije jasno? Ali dobro, ništa nas ne treba iznenaditi s obzirom na to da je Tužilaštvo BiH nakon krivične prijave protiv NN osoba koje su iscrtale mural s likom Ratka Mladića na zgradi Narodne kuhinje u Banjoj Luci poslalo odgovor da pripadnici istražnih organa na navedenoj zgradi nisu mogli identifikovati lik Ratka Mladića. I ne, ne šalim se. Zaista su to napisali u odgovoru na krivičnu prijavu.

Kada medij pravosnažno osuđenog ratnog zločinca u naslovu oslovi samo kao „generala“, je li to neutralan jezik ili javna rehabilitacija?

– To je apsolutno javna rehabilitacija. Ne mislim da tu treba tražiti neku sivu zonu i praviti se da je riječ samo o izboru neutralnog jezika.

Ali on jeste bio general. Gdje završava faktografska tačnost, a počinje novinarska greška?

– Kada pravosnažno osuđenog ratnog zločinca, čovjeka koji je osuđen za genocid, u naslovu predstavite samo kao „generala“, vi niste rekli ništa što je formalno netačno. On jeste bio general. Ali ste svjesno izostavili činjenicu koja je danas najvažnija za razumijevanje njegovog mjesta u historiji – da je pravosnažno osuđen za najteže zločine. I upravo je to problem. Rehabilitacija ne mora izgledati tako da neko kaže: „Mladić nije počinio zločine.“ Ona može izgledati mnogo suptilnije. Dovoljno je da mu vratite titulu, autoritet i dostojanstvo koje je imao prije nego što su sudovi utvrdili šta je radio, a da presudu gurnete u drugi plan. Ako nekoga ko je pravosnažno osuđen za genocid predstavljate prvenstveno njegovim vojnim činom, vi ne prenosite samo informaciju. Vi birate kako će ga javnost zapamtiti.
 

RATNI MIT POSLIJE RATA

Nebojša Vukanović može biti žestoka opozicija Miloradu Dodiku, a Mladića ipak opisati kao čovjeka koji se „nije plašio“ i koji je imao „veliki ugled među vojnicima“. Postoji li u Republici Srpskoj opozicija vlasti, ali ne i opozicija ratnom mitu?

– Da, sasvim sigurno. Nebojša Vukanović, omiljeni Srbin među Bošnjacima, ne predstavlja nikakvu alternativu niti opoziciju kada je riječ o ustaljenim mitovima koji su ratne zločince pretvorili u kojekakve nacionalne heroje, takoreći srpske mučenike koji su u patnjama umirali po bjelosvjetskim zatvorima.

Možda Vukanović u to ni sam ne vjeruje?

– Stvarno, možda Vukanović i ne misli tako, ali je na vrijeme shvatio da mu trebaju i srpski glasovi, a vrijeme izbora se bliži pa je odlučio da radikalizuje priču i sjeti se srpskih žrtava da bi njima pravdao zločine koje su počinili Srbi. Tako to obično kod nas biva nakon što smo se trideset godina suočavali sa prošlošću – biračko tijelo nam jasno kaže šta o toj prošlosti misli. A biračko tijelo koje na vlast dovede negatore čini, složit ćete se, većinu. Tako to valjda u demokratskim društvima ide – većina nadglasa manjinu. Vukanović je to shvatio nakon što su ga previše puta mediji iz Federacije Bosne i Hercegovine upitali „Je li bio genocid u Srebrenici“ kao da je Nebojša Vukanović relevantan da o tome govori i kao da nemamo dovoljno presuda, pa nam eto treba još i potvrda makar jednog političara iz Republike Srpske.

Napisali ste da Vučić i Dodik nisu proizveli srpsko i srbijansko društvo, nego da su njegov nusproizvod. Ako su politički lideri posljedica, a ne uzrok, šta može promijeniti obična smjena vlasti?

– Sami prosudite šta i koliko se ustvari može promijeniti običnom promjenom vlasti ako uzmemo u obzir činjenicu da nijedan politički predstavnik iz Republike Srpske nije osudio svoje političke protivnike iz Republike Srpske koji proteklih par dana javno i transparentno veličaju ratnog zločinca Ratka Mladića.

Kritikujete i negatore genocida i one koji srebreničke žrtve pretvaraju u političku, vjersku ili komercijalnu scenografiju. Gdje kultura sjećanja prelazi u industriju sjećanja?

– Upravo je počeo mubarek mjesec – mjesec predizborne kampanje koja će prigodno započeti komemoracijom povodom smrti ratnog zločinca Ratka Mladića. Istu će iskoristiti svi za prikupljanje jeftinih političkih poena. Jedni da četničaju i veličaju lik i djelo ratnog zločinca, a drugi da iz udobnih fotelja brane žrtve. Jer, naime, prvima je Mladić podario slobodu, a slobodu će dakako slaviti širom Republike Srpske i Srbije uz Baju Malog Knindžu i njegove kultne, intelektualno deficitarne pjesmice poput one: „Nosila ti Drina sto mudžahedina“. Drugima je smrt Ratka Mladića podarila prilično jeftinu predizbornu kampanju.

A gdje su u toj predizbornoj predstavi sami povratnici?

– Gdje su? Pa, četiri godine im ne smeta što Srebrenica nema pekaru, mesnicu ili najobičniji kiosk. Što je Bošnjaka sve manje u njoj. Što po selima širom Srebrenice živi šaka staraca koji se voze makadamskim putevima. Što industrija propada, a oni im iz udobnih fotelja u Federaciji pompezno obećavaju kule i gradove, da bi im na kraju udijelili sadaku. Ali svi će se ovih dana sjatiti u Srebrenicu da je brane od negatora genocida i onih koji veličaju naredbodavca genocida. Iz Tuzle i Sarajeva će, k’o biva, govoriti u ime žrtava – jer su se kandidovali da bi, k’o biva, predstavljali povratnike dok uživaju sve privilegije slobodarskog društva u Federaciji BiH. Ali oni bolje od samih povratnika i žrtava znaju šta njima treba.

Njemačka, Italija i Japan nisu se jednako suočili sa zločinima počinjenim u njihovo ime. Njemačka i Japan bili su poraženi i pod vanjskom upravom; BiH je rat završila sporazumom koji je mnoge ratne političke strukture ugradio u mir. Šta iz njihovih iskustava možemo naučiti – a šta se kod nas ne može preslikati?

– Mislim da nakon trideset godina od rata mi više nemamo šta posebno učiti od Njemačke, Italije ili Japana. Uostalom, nije baš ni da smo poznati kao narod koji voli ili želi bilo šta da nauči. Imali smo trideset godina da izgradimo vlastiti odnos prema zločinima koji su počinjeni u naše ime, da izgradimo kulturu sjećanja, da jasno odvojimo žrtvu od počinioca i da društveno neprihvatljivim učinimo veličanje ljudi koji su pravosnažno osuđeni za ratne zločine. To nismo uradili. Umjesto toga, oni koji se godinama kriju iza onoga „ne postoji kolektivna krivica“ ili, da budem preciznija, „Srbija nije odgovorna“, objeručke prihvataju tijelo ratnog zločinca, sanduk mu u zastave umotavaju, vojnici paradiraju, komemoracije se organizuju, a njegov grob će zasigurno postati mjesto okupljanja nacionalista koji će slaviti sve ono za šta je Ratko Mladić odgovoran. Nakon Nirnberga tijela pogubljenih nacista kremirana su, a pepeo je rasut kako njihovi grobovi ne bi postali nacistička okupljališta. Bojim se da smo mi zakasnili na sve i sa svim.

Zašto naše škole i dalje proizvode generacije koje o sudski utvrđenim činjenicama znaju manje nego o nacionalnim mitovima?

– Odgovor je veoma kratak – zato što o sudski utvrđenim činjenicama ni roditelji, ni porodica, ni odgajatelji, ni učitelji, ni nastavnici, ni profesori, ni ministri ne znaju više nego o nacionalnim mitovima.

Može li BiH imati mir bez minimuma zajedničke istine – ili je takav mir samo pauza između dva negiranja?

– Ne postoji nešto što se zove „zajednička istina“ i ne postoji nikakav „minimum istine“. Postoje samo utvrđene činjenice oko kojih ne trebamo praviti nikakav kompromis.

Dakle, nema kompromisa ni oko „minimuma“?

– Upravo nas je ta potreba za kompromisom – da nekome ko ne želi da vjeruje jer, zaboga, „ima pravo na svoje mišljenje“, objašnjavamo i dokazujemo već dokazano – dovela u situaciju da danas živimo to što živimo. Upravo nas je skrivanje iza onoga „Jeste bio genocid, ali je bilo zločina i na drugoj strani“ dovelo do toga da danas imamo paradiranja kakva imamo. Jedan zločin ne umanjuje drugi i jednim zločinom nikako ne možemo relativizirati drugi. I da, BiH može imati mir – takav je kakav je, ali zasigurno je bolji od onoga što je suprotno miru.

Ozdravlja li društvo kada prizna zločin ili tek kada prestane od zločinca praviti junaka?

– Mislim da društvo ne može ozdraviti samo zato što je zločin formalno priznat. Priznanje je početak, a ne kraj procesa. Društvo počinje ozbiljno ozdravljati tek onda kada prestane od zločinca praviti junaka. Jer možete vi imati presude, možete imati hiljade stranica sudski utvrđenih činjenica, možete imati muzeje, komemoracije i obilježavanja – ali ako istovremeno djeca odrastaju u društvu u kojem se čovjek osuđen za genocid predstavlja kao heroj, onda mi zapravo nismo promijenili ono što je najvažnije.

Šta bi za Vas bio dokaz da sav ovaj posao nije završio kao besprijekorno uređena arhiva koju društvo ne čita?

– Za mene bi najveći dokaz bio da neko ko nije historičar, pravnik ili istraživač otvori tu bazu zato što želi provjeriti nešto što je čuo – i tamo pronađe odgovor. Ako novinar može provjeriti tvrdnju. Ako student prvi put vidi ko je za određeni zločin odgovarao. Ako neko ko negira zločin više ne može govoriti „to niko nije dokazao“, jer mu na jednom mjestu možete pokazati šta je sud utvrdio. Ako porodica žrtve u toj bazi može pronaći trag o čovjeku koji je odgovarao za zločin nad njihovim najbližim. Ako neko ko danas veliča ratnog zločinca može biti suočen ne s mojim mišljenjem o njemu, nego sa činjenicama iz njegove pravosnažne presude…

Šta Vam je ovaj posao oduzeo i zbog čega ga ipak ne napuštate?

– Ovaj posao mi je, prije svega, oduzeo mogućnost da budem ravnodušna. Kada godinama čitate presude, svjedočenja i dokaze o zločinima, kada ulazite u detalje onoga što se ljudima događalo, teško je nakon toga na iste stvari gledati samo kao na vijest ili još jedan događaj iz prošlosti. I vjerovatno mi je oduzeo i dio mira. Jer jednom kada znate šta se dogodilo, teško je okrenuti glavu kada vidite da neko danas te činjenice negira, relativizira ili od zločinca pravi heroja. Ali možda mi je najviše oduzeo onu mogućnost da kažem: „To više nije moj problem.“ Ne napuštam ovaj posao upravo zato što mislim da jeste moj problem. Ne zato što vjerujem da mogu promijeniti ljude koji ne žele da čuju, niti zato što mislim da ćemo jednim projektom riješiti trideset godina poricanja, nego zato što znam koliko je opasno kada činjenice ostanu negdje zatvorene u arhivama i sudskim spisima, dostupne samo onima koji imaju vremena, znanja i razloga da ih traže.