‘Slušajući svjedočanstva zatočenika ratnih logora u BiH, vjerojatno smo i mi istraživačice dobile PTSP’

 

Zlatica Gluhonjić i Kemija Hodžić, aktivistkinje za ljudska prava iz Banje Luke i Sarajeva, govore kako je nastala potresna knjiga ‘Logori i druga mjesta zatočenja za vrijeme rata u BiH 1992. – 1996. godine – prvi dio’ i o užasima zatočenih osoba u 322 logora

Nacional je proteklog tjedna razgovarao s Kemijom Hodžić i Zlaticom Gruhonjić, aktivistkinjama za ljudska prava iz Sarajeva i Banje Luke, koje su uredile i nedavno objavile prvu knjigu iz sveobuhvatnog projekta popisivanja “logora i drugih mjesta zatočenja” tijekom rata u Bosni i Hercegovini od početka 1992. do travnja 1996. godine. “Logori i druga mjesta zatočenja za vrijeme rata u BiH 1992. – 1996. – prvi dio” naslov je tog opsežnog dokumentarističkog izdanja, koje na gotovo sedamsto stranica dokumentira 322 mjesta zatočenja u petnaest općina u susjednoj zemlji. Kemija Hodžić iz sarajevskog udruženja “Tranzicijska pravda, odgovornost i sjećanje” urednica je knjige, a Zlatica Gruhonjić iz Centra za demokraciju i tranzicijsku pravdu iz Banje Luke, zajedno s kolegicom Amirom Žigović, predstavlja tri organizacije koje su izdavači knjige: Mreža pomirenja Rekom, udruženje Tranzicijska pravda, odgovornost i sjećanje te Centar za demokraciju i tranzicijsku pravdu. S Kemijom Hodžić i Zlaticom Gruhonjić Nacional je razgovarao proteklog tjedna, na 15. Forumu za tranzicijsku pravdu u post-jugoslavenskim zemljama koji su, pod naslovom ”Pomirenje nema alternativu”, u Zagrebu organizirali Centar za suočavanje s prošlošću Documenta iz Zagreba i Fond za humanitarno pravo iz Beograda.

Knjiga “Logori i druga mjesta zatočenja za vrijeme rata u BiH 1992. – 1996. – prvi dio” prvo je izdanje u seriji publikacija, kojima aktivisti žele činjenično, kronološki i neovisno o nacionalnim i ideološkim pripadnostima dokumentirati mjesta na kojima su tijekom rata u BiH ljudi bili zatočeni. “Na ideju da pokrenemo taj projekt došli smo još prije desetak godina, zajedno s našim partnerskim organizacijama, Fondom za humanitarno pravo iz Beograda i Mrežom pomirenja Rekom, koje vodi Nataša Kandić”, objasnila je za Nacional Zlatica Gruhonjić. U to vrijeme, u BiH nije postojao pouzdan, neovisan popis mjesta na kojima su ljudi držani u zatočeništvu. “Postojale su evidencije udruženja logoraša, ali svako je udruženje popisivalo mjesta zatočenja logoraša iz svoje nacije, iz svoje vojske. Zato smo odlučili pokrenuti sveobuhvatno istraživanje, neovisno o nacionalnoj pripadnosti zatočeničke grupe ili vojske koja je držala to zatočeničko mjesto. Ovo što radimo, dakle, jedinstveno je istraživanje, jer prvi put u BiH netko popisuje sva zatočenička mjesta u zemlji, bez obzira na etničku pripadnost”, objasnila je za Nacional Zlatica Gruhonjić.

“Prema podacima iz više izvora, uključujući evidencije udruženja logoraša, publikacije, knjige i medijske izvještaje, od početka 1992. do sredine 1996. u BiH je funkcioniralo oko 1500 logora i drugih zatočeničkih objekata, od 24 sata do nekoliko godina”, navodi se u uvodu knjige, u kojoj su prikazana “322 logora i zatočenička mjesta u petnaest općina, u kojima je bilo zatočeno najmanje 15.000 muškaraca, žena, djece, starijih osoba, bolesnih i ranjenih.”

Istraživanje je obavljeno sukladno jasnoj i provjerljivoj metodologiji, koju je izradila utemeljiteljica Fonda za humanitarno pravo i voditeljica Mreže pomirenja Rekom Nataša Kandić, a za Nacional objasnila urednica prve knjige Kemija Hodžić. Njezin je posao bio finalizirati posljednju verziju svakog od izvještaja, koje su za svaki od 322 istražena logora i mjesta zatočenja, istražili i napisali suradnici-istraživači na projektu. “Istraživanje kreće od spiskova saveza logoraša i njihovih evidencija. Postoji Savez logoraša BiH, Savez logoraša Republike Srpske i Hrvatska udruga logoraša. Oni imaju svoje spiskove logora o zatvora po općinama, ali to su najčešće samo mjesta zatočenja, bez više detalja. Od tih podataka istraživači kreću. Točno se zna što trebaju saznati, provjeriti i napisati u narativ o konkretnom logoru, zatvoru ili mjestu zatočenja. Nakon popisa udruga logoraša, istraživači konzultiraju relevantne sudske presude: ako istraživač u presudama pronađe podatak koji potvrđuje podatke iz popisa logoraša, unosi ga u narativ. Važno je, međutim, znati da velik broj takvih objekata nije obuhvaćen sudskim presudama, jer se sudovi više bave zločinima, a ne samim držanjem ljudi u zarobljeništvu. Dakle, objekti zatočenja u kojima nije bilo ratnih zločina na sudovima su praktički zanemareni; sudovi se obično bave velikim zatočeničkim objektima s hijerarhijom u kojima su počinjeni zločini, koji su dugo postojali, i u kojima je bilo zatočeno mnogo ljudi. Važno je, međutim, znati da su postojali brojni objekti koji nisu bili predviđeni za boravak ljudi, a u kojima su ljudi svejedno boravili u zarobljeništvu: kuće, štale, čak kokošinjci, autobusi… Ljude su zatvarali na mjesta za koja nikad nikome ne bi palo na pamet da bi se mogla koristiti kao zatočenički objekt. Da nije ovog istraživanja, sve bi se to zaboravilo”, kazala je za Nacional Kemija Hodžić.

Ne pronađe li istraživač podatke u popisima udruga logoraša, sudskim presudama ili policijskim evidencijama, potražit će svjedoke, bivše zatočenike, razgovarati s njima i na osnovu njihove izjave napisati narativ. “Vrlo često se dogodi da se te ljude ne može pronaći: ili su umrli, ili odselili, ili iz raznih razloga ne žele razgovarati: boje se susjeda ili policije, traumatizirani su…”, opisuje Kemija Hodžić teškoće istraživanja. U tom slučaju, traže se “posredni svjedoci”, ljudi koji su čuli, ili nekako drukčije saznali, da je na nekome mjestu postojao zatvor ili logor. Istraživači, također, konzultiraju i sekundarne izvore, poput knjiga, publikacija, medijskih izvještaja… “Često su pojedinci ili mediji izvijestili o mjestima kojima se sudovi ili policija nisu bavili”, objašnjava Kemija Hodžić.

‘Zatočenici su korišteni kao živi štit, prisiljavani da daju krv. Djevojke i mlađe žene izvođene su izvan zatočeničkih objekata i bile izložene grupnom silovanju i seksualnom nasilju s fizičkim zlostavljanjem’

Nakon što istraživač obavi cijeli taj dugotrajni i zahtjevan posao, piše narativ za koji se unaprijed zna koje podatke mora sadržavati: gdje je bio zatočenički objekt, tko je nad njim držao kontrolu, koje su ga osobe vodile, od kad do kad je postojao, koliko je ljudi u njemu bilo zatočeno i tko su bili zatočenici, je li na tome mjestu bilo zločina i nasilja poput ubojstava i silovanja, kada su zatočenici premješteni na drugo mjesto te je li za zločine na tome mjestu itko procesuiran. “Za sve navodimo izvor. Svaka rečenica u knjizi ima svoj izvor, koji je lako povjeriti, koji navodimo u fusnoti, i čuvamo u arhivi. Moja je urednička obaveza bila da konačni tekst narativa, pa onda i knjige, urednički i stilski finaliziram, i objedinim u cjelinu”, objasnila je za Nacional Kemija Hodžić. “Mi smo nedavno objavili prvu publikaciju našeg projekta, u kojoj je obrađeno samo petnaest općina s 322 logora i mjesta zatočenja. Procjenjujemo da ćemo imati materijala za još sigurno dvije ili tri publikacije. Do kraja sljedeće godine planiramo objaviti još jednu knjigu”, dodala je.

Prvi objavljeni rezultat toga iznimno važnog višegodišnjeg rada, knjiga “Logori i druga mjesta zatočenja za vrijeme rata u BiH 1992. – 1996. godine – prvi dio”, uvjerljiv je dokaz vjerodostojnosti i činjenične utemeljenosti istraživanja te učinkovitosti njegove metode: javnost sada zna, s najvećom mogućom preciznošću, koliko je logora i zatvora bilo u svakoj od petnaest općina u BiH; gdje su ti zatvori bili; koja ih je vojska držala a tko u njezino ime vodio; tko je ondje bio zatočen, i što se na tim mjestima događalo, i je li zbog tih događaja itko procesuiran. Malo je, na primjer, poznato što se u vrijeme rata događalo u poznatome mostarskom hotelu Ero koji je, u desetak poslijeratnih godina, bilo sjedište međunarodnih institucija za Mostar, mjesto svih važnih političkih sastanaka u Hercegovini i stjecište novinara koji su dolazili u grad. Prema navodima iz knjige, “u rujnu 1993. godine hotel Ero korišten je za zatočavanje četrdeset do pedeset muslimanskih civila, muškaraca”, a “kontrolu nad objektom imali su pripadnici HVO-a”. “Zatočenici su bili smješteni u podrumu hotela. Neki su spavali na krevetima, a neki na podu. (…) “Zatočenici su svakodnevno vođeni na kopanje rovova i pravljenje barikada na liniji razgraničenja s Armijom BiH u Šantićevoj ulici”, a “nakon petnaest dana svi su premješteni u logor Heliodrom”. Ti su podaci prikupljeni od bivših zatočenika hotela Ero, koji se u knjizi spominju inicijalima A. M. i M. H. O uvjetima zatočeništva, A. M. je izjavio: “Dobivali smo samo neke čorbe i splačine dva puta dnevno, s malo kruha i malo vode. Nekad bismo dobili rižu uz komentare stražara: ‘Evo, poslali vam Arapi rižu.’”

No to je samo mali detalj, zanimljiv možda zbog politički i medijski eksponirane namjene koju je poslije rata zadobio hotel Ero. Knjiga, koja obuhvaća gotovo sedamsto stranica, navodi mnoštvo takvih mjesta, a abecednim su redom obrađene općine Bosanski Novi, koji se danas zove Novi Grad, Bosanski Šamac, Brčko, Bugojno, Čapljina, Doboj, Fojnica, Konjic, Ljubuški, Mostar, Rogatica, Sanski Most, Stolac, Velika Kladuša i Zenica. U općini Brčko, na primjer, obrađeno je trideset mjesta zatočenja, isto koliko i u općini Bugojno; u Čapljini deset, u Doboju petnaest, u Konjicu čak 39, a u općini Mostar – 54… Za svaku je općinu napisan kratki uvod o prijeratnom sastavu stanovništva prema popisu iz 1991., kratki pregled početka i trajanja rata te o procesuiranju ratnih zločina. Izvori za te obavijesti najčešće su sudske presude, uglavnom presude Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju, ali i nacionalnih sudova u BiH i susjednim zemljama. Nakon tog kratkog uvoda, slijedi pojedinačni prikaz zatočeničkih objekata, u kojima se navode osnovni podaci o tom mjestu, opisuje se njegova uprava, ako je postojala, navode zatočenici te izvješćuje o zločinima, ako su na tom mjestu počinjeni.

Ako bi je trebalo opisati jednom riječju, knjiga “Logori i druga mjesta zatočenja za vrijeme rata u BiH 1992. – 1996. – prvi dio” dokumentarna je kronika pakla na zemlji. “Sudski utvrđene činjenice i podaci prikupljeni terenskim istraživanjem pokazuju da su za vrijeme rata u BiH strane u sukobu zatočavale u većem broju civile nego vojnike”, navodi se u uvodu knjige. “Za zatočavanje su korišteni predratni zatvori, prostorije za pritvor, kancelarije stanica javne bezbjednosti, MUP-a, Teritorijalne obrane, barake JNA, hangari, skladišta, hoteli, moteli, robne kuće, saloni namještaja, restorani, tvornice, autobusne stanice, garaže, teretni vagoni, domovi JNA, vojni šator, rasadnici, sušionice, zemunice, osnovne škole, gimnazije, srednjoškolski centri, sportske dvorane, domovi kulture, fakulteti, studentski domovi, domovi zdravlja, bolnice, vojne ambulante, nogometni i rukometni stadioni, mrtvačnica na gradskom groblju Sutina, diskoteka, rudnik ugljena (Stanari), zadružni domovi, slastičarnice, privatne kuće, podrumi, štale, dvorišta, sela (Ševarlije, Gornji Pridjel, Sjenina u Doboju), šupe i drugi prostori i objekti koji nisu imali ni minimalne uvjete za boravak osoba lišenih slobode i ratnih zarobljenika”.

Na tim su mjestima počinjeni jezivi zločini. “Stražari su po zapovijedi nadređenih izvodili zatočene muškarce da skupljaju ljudske leševe, kopaju grobna mjesta i ukopavaju leševe, kopaju rovove i tranšeje, često pod vatrom, uređuju borbene položaje, iznose stvari iz napuštenih kuća, skidaju krovove i drvenariju s napuštenih kuća. Korišteni su kao živi štit, prisiljavani da daju krv. Djevojke i mlađe žene izvođene su izvan zatočeničkih objekata i bile izložene grupnom silovanju i seksualnom nasilju s fizičkim zlostavljanjem.” U logoru Luka u Brčkom, Monika Karan-Ilić “donijela je bocu sa solnom kiselinom i naredila zatočeniku da se njome umije”. Na Pravnom fakultetu u Mostaru, nakon što su zatočenika prebili pendrecima i gumenim čekićima, “objesili su ga lisicama o klinove koji su bili zabijeni u zidove. Tu je ostao cijelu noć, a oko četiri ujutro ponovo su ga tukli.” “Vezivali su ih za radijatore, lomili im ruke i noge, zavrtali spolne organe, prisiljavali da progutaju veću količinu soli. Jedan zatočenik bio je prisiljen da pojede kozji izmet, koji je stražar zalio ljudskom mokraćom. Drugom zatočeniku stražar je izvadio dren iz rane i natjerao ga da popije tekućinu iz drena.”

‘Izvodili su očeve i sinove na binu i tjerali ih da seksualno opće jedan s drugim… A ako ne žele, odrežu im spolne organe, tjeraju ih da jedu te spolne organe… Normalan čovjek to ne može ni shvatiti’

“Ja imam trideset godina i bavim se ratnim zločinima otkako sam počela raditi, ali nisam bila svjesna što je čovjek u stanju učiniti drugom čovjeku i koliki su razmjeri te bolesti”, izjavila je za Nacional Kemija Hodžić. “Što se dogodi čovjeku, pa da postane sposoban rezati dijelove tijela drugog čovjeka? To su strašne stvari. Svi mi istraživači vjerojatno imamo PTSP. Izvedu očeve i sinove na binu i tjeraju ih da seksualno opće jedan s drugim… A ako ne žele, odrežu im spolne organe, tjeraju ih da jedu te spolne organe… Normalan čovjek to ne može ni shvatiti”, kaže. Zlatica Gruhonjić dodaje kako je na projektu radilo mnogo mladih istraživača, koji su tako naučili što se događalo u ratu u Bosni i Hercegovini. “Ali često se događalo da nisu mogli izdržati na tom poslu, naročito slušajući ispovijesti svjedoka. I sama često sanjam te izjave. Vrlo je teško zaboraviti takve stvari kada čovjek s posla dođe kući”, priznaje Zlatica Gruhonjić. “To je tolika količina zločina i takva nevjerojatna mašta u smišljanju gadosti, načina mučenja ljudi, da čovjek ne može vjerovati, naročito kad zna da smo nedugo prije svih tih strahota živjeli u normalnoj, uređenoj državi i da u lokalnim sredinama među ljudima apsolutno nije bilo većih problema. Naprosto je nevjerojatno kako su se ljudi okrenuli jedni protiv drugih, kako su dopustili da ih politika okrene jedne protiv drugih.”

Pritom valja znati da postoje mjesta strave koja ne ulaze u kriterije istraživanja prema kojima je nastala knjiga o kojoj govorimo. “Ima mjesta na kojima su svi ubijeni. Takva mjesta možemo istražiti samo preko posrednih svjedoka”, kaže Zlatica Gruhonjić. Osim toga, “mjestom zatočenja” ovo istraživanje smatra mjesto na kojemu su zatočenici proveli više od 24 sata. Mnogo je, međutim, onih na kojima su bili kraće, ali su zato ondje počinjeni monstruozni zločini. Primjerice, brojne kuće u koje su odvodili žene na silovanje. “To nisu mjesta zatočenja, ali jesu mjesta zločina”, kaže Kemija Hodžić. No najbolniji primjer za takva mjesta poprište je genocida u Srebrenici – općine Bratunac, Zvornik i Srebrenica. “Recimo, igralište u Kasabi”, navodi Kemija Hodžić. “Na to je mjesto dovedeno pet ili šest tisuća zatočenih muškaraca. O tome postoji sigurno dvadeset sudskih presuda, ali nijedna ne navodi da je to igralište bilo mjesto zatočenja, niti da su zatočenici ondje proveli duže od 24 sata. Odande su prevezeni u druge objekte, gdje su zlostavljani i odvođeni na masovna strijeljanja, ali igralište u Kasabi je tranzitno mjesto, a ne mjesto zatočenja”, objašnjava Kemija Hodžić, a Zlatica Gruhonjić navodi još sličnih takvih mjesta, poput sela Pilica kod Zvornika i Kravica kod Bratunca, gdje su počinjena strašna masovna pogubljenja, ali ta se mjesta ne smatraju mjestima zatočenja. “Bila su to mjesta zločina, strašne torture. Mi ćemo obraditi i dokumentirati takva mjesta, premda se ne uklapaju u našu metodologiju, pa ćemo ih objaviti u dodatnoj publikaciji”, kazala je Kemija Hodžić.

Ona opovrgava uvriježene predodžbe prema kojima su se najteži zločini dogodili na nekim područjima Bosne i Hercegovine, a na ostalima nisu. “Takvih strašnih, nezamislivih zločina nije bila pošteđena nijedna općina. Negdje ih je bilo više, negdje manje, ali u svakoj općini u BiH bilo je strašnih zločina, u kojima su ljudi mučeni na najjezivije načine. Strašne stvari. Nije to samo dio, nego cijela BiH. I zato smatram da takve strahote, te dokazane činjenice, treba isticati kad politički predstavnici počnu zveckati oružjem. Apsolutno je nevažno o kojoj nacionalnoj skupini govorimo. Jer mi danas opet, trideset godina kasnije, raspravljamo kakav je to bio rat, hoćemo li ponovno ratovati… Tako nešto može govoriti samo netko tko nijednu presudu nije pročitao i nema baš ni zrno suosjećanja. Pa zar želimo da se takve stvari ponove?”, rekla je za Nacional.